Amer Hiroš, Amar i Damir Hrelja nose dres Borca, igraju pred istom publikom i iz utakmice u utakmicu slušaju ono što se sa dijela tribina više ni ne pokušava sakriti. Nakon novih scena protiv Veleža pitanje više nije samo šta rade navijači – nego dokle igrači mogu šutjeti?
U Banjoj Luci, barem kada je riječ o dijelu navijačke scene, ponovo ništa novo.
Sa tribina se još jednom čulo veličanje Ratka Mladića, pravosnažno osuđenog za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.
Ovoga puta otišlo se i korak dalje.
Nakon što je sudija Admir Musić prekinuo utakmicu i odbio nastaviti meč dok se tribina ne isprazni, sa stadiona su mu upućene i uvrede na nacionalnoj osnovi.
I tu dolazimo do pitanja koje će mnogima biti neugodno.
Ali mora biti postavljeno.
Šta u tim trenucima misle Bošnjaci koji nose dres Borca?
Amer Hiroš.
Amar Milak.
Damir Hrelja.
Igrači koji sedmicama izlaze pred iste tribine, brane boje istog kluba i slušaju poruke koje se direktno tiču identiteta kojem i sami pripadaju.
Ne tvrdimo da podržavaju ono što se skandira.
Ne tvrdimo ni da imaju mogućnost zaustaviti tribinu.
Ali njihova javna šutnja otvara pitanje.
Postoji li tačka poslije koje profesionalni ugovor više nije dovoljan razlog da se ništa ne kaže?
Jer kada navijači vrijeđaju jednog čovjeka zato što je Bošnjak, teško je objasniti da se to ne tiče i drugih Bošnjaka koji u tom trenutku stoje nekoliko desetina metara dalje u dresu njihovog kluba.
Kada se veliča čovjek pravosnažno osuđen za genocid, onda više ne govorimo o tome ko za koga navija.
Govorimo o mnogo većoj stvari.
Upravo zato ovo nije pitanje samo za Amera, Amara i Damira.
Ovo je pitanje za svakog profesionalnog sportistu:
Gdje završava obaveza prema klubu, a počinje obaveza prema vlastitom dostojanstvu?
Može li igrač reći: „To je tribina, mene se ne tiče“?
Možda može.
Ali javnost isto tako ima pravo pitati koliko dugo.
Amer, Amar i Damir nisu odgovorni za ono što su drugi ljudi skandirali.
Ali nakon ovakve večeri imaju priliku pokazati šta o tome misle.
Jedna rečenica bila bi dovoljna.
Jedna jasna osuda.
Jedno: „Ovo nije naš Borac.“
Ako ni poslije ovoga ne dođe ništa, onda će pitanje postajati sve glasnije.
Ne šta su oni uradili.
Nego zašto nisu rekli ništa.
A sada pitanje za vas:
Da li fudbaler mora javno reagovati kada navijači njegovog kluba vrijeđaju narod kojem i sam pripada – ili profesionalac treba šutjeti, igrati i ne miješati se u ono što dolazi sa tribina?
Pišite nam u komentarima.
Ovo je rasprava koju bh. fudbal više ne može gurati pod tepih.
Pošalji nam skandale, afere, insajderske informacije, fotografije ili video iz svijeta sporta. Ako želiš, ostaješ 100% anoniman.
Vrlo interesantno pitanje komentara i upita o stavu tri igrača Borca(bošnjaka),zašto ne reagovaše o prekidu utakmice u BanjaLuci?Još su interesantniji komentari i upiti za nereakciju Misimovića o toj temi?Postavljam sebi pitanje na komentare koju sarajevska novinaska javnost priši kao zlo treneru Veleža Rahimiću da nije komentarisao prekid već samo dao mišljenje o načinu igre svoga tima,slabostima u igri i čestitao protivniku na pobjedi.Za sve ove “mislioce” je jedino važno da se prokomentariše prekid zbog nepriličnog skandiranja “ratnom zločincu”,što domaći navijači ne prihvataju,a ovi komentatori samo to vide iz ove utakmice.Tu se zapitkuju za etičnost igrača,njihova nacionalna pripadnost i slično.Pitam se ,zar nije sama utakmica centralni dogadjaj ove priče?Ako su propisi regulisali incidentno ponašanje publike,sudac je isto sankcionisao po propisima,delegat će to notirati,a disciplinci će odrezati vinovnicima porciju kazne,i stvar riješenaZar neko misli da je Rahimić trebao da se “vadi” za poraz zbog incidenta navijača?Sigurno nije!Kad to kažem navešću primjer za istog trenera koji je vodio utakmicu Velež-Široki u Vrapčićima,kada su navijači rodjenih RED Army neprimjerenim izrazom “ustaše” skandirale igračima Širokog,pa je sudac prekinuo utakmicu,pa je bilo upozorenje,pa se konsultovao kapetan Veleža sa tom publikom,pa obje momčadi bile povučene sa terena,a onda došao vodja Red Army i dao riječ da više neće biti takvog ponašanja,pa se utakmica nastavila.Istina ti isti navijači su tada sucu utakmice podmetali Vladiku Kačavendu,što je ,takodje,bio ispad,ali je utakmica okončana.Naravno,poslije su disciplinci Veležu odrezali kaznu,ali su igrači sa terena izašli normalno.Ovo navodim kao primjer jer sam imao nezahvalnu ulogu službene osobe na tom meču,ali pravljenje drame nije bilo ni od jedne klupe oba tima.Hoću reći da štampa bespotrebno u sport uvlači ono što je nesportsko,a ne ono što je ljepota sportske igre.
Zar treba sadašnjeg direktora Borca pribijati na stub srama, pričom o četiri riječi?Nije valjda da taj nesretbi Misimović nije dao fudbalu BiH ništa?Onih 85 utakmica u dresu BiH sada,zato što je direktor Borca,ne vrijede ništa?!Sjećam se da mu je pokojni selektor Blažević učinio nepravdu,kada je isti Miske kao kuca sa izlaza na teren gledao utakmicu i bodrio saigrače.Dakle Miske “objavom nije zapalio BiH” nego onaj koji stavi senzacionalistički naslov da privuče pažnju onakvih koji izazivaju incidente i na utakmice dolaze, ne zbog ljepote fudbalske igre,već stvari koje nemaju ceze sa sportom i navijanjem.Zbog takvih je glavu izgubio i Vedran Puljić,svojevremeno u Širokom Brijegu,jer je sa jaranima ,umjesto na stadion jurio ulicom,razbijali su grad i dogodila se smrt.Tada,a i danas kažem da navijači “Horde zla” umjesto takvih postupaka,svaki put prije odlaska na Koševo odu na groblje “Bare” na njegov grob i kažu-“Vedrane izvini,mi smo izazvali incident,a ti izgubi glavu!”