U Mostaru poraz nikada nije bio najveći problem.
Rođeni su kroz svoju historiju prolazili kroz mnogo teže periode, padali i ponovo ustajali. Ono što navijače danas boli mnogo više jeste osjećaj da Velež polako gubi ono po čemu je uvijek bio prepoznatljiv – karakter, energiju i uvjerenje da protiv svakoga može izaći na teren i igrati za pobjedu.
Nakon šest kola nove sezone slika je surova.
Jedna pobjeda, jedan remi, četiri poraza i samo četiri osvojena boda.
Velež je deveti.
Za klub takvog imena i tradicije to jednostavno nije dovoljno.
Ibro Rahimić je trener i, koliko god fudbal bio kolektivna igra u kojoj odgovornost nikada nije samo na jednom čovjeku, upravo je trener prvi koji mora stati ispred rezultata.
IBRO, TABELA NE POZNAJE OPRAVDANJA
Može se govoriti o mladosti ekipe, formi pojedinaca, povredama, nedostatku realizacije ili vremenu potrebnom da se sve posloži.
Sve su to legitimni fudbalski argumenti.
Ali postoji nešto što je mnogo jednostavnije.
Tabela.
A ona trenutno govori da je Velež daleko od mjesta na kojem njegovi navijači žele i očekuju da ga vide.
Kada ekipa u šest kola izgubi četiri puta, više nije riječ o jednom lošem danu.
To postaje trend.
I upravo tu počinje odgovornost stručnog štaba.
Ko priprema ekipu?
Ko određuje način igre?
Ko bira prvih 11?
Ko mora pronaći rješenje kada stvari ne funkcionišu?
Odgovor je jasan.
Zato pitanje Ibri Rahimiću više nije nepristojno niti preuranjeno.
Pitanje je potpuno sportsko: preuzimate li odgovornost?
Možete li ovu ekipu vratiti tamo gdje Velež pripada?
MOSTAR PAMTI KAKO IZGLEDA KADA VELEŽ GORI
Možda sadašnjost toliko teško pada upravo zato što navijači još dobro pamte neka mnogo ljepša vremena.
Pamte Feđu Dudića.
Pamte onu energiju oko kluba.
Pamte Evropu nakon 33 godine.
Pamte Kup Bosne i Hercegovine.
Pamte Mostar koji je živio za narednu utakmicu i ekipu koja je na teren izlazila bez kompleksa.
Nije Velež tada uvijek pobjeđivao.
Nije ni tada sve bilo idealno.
Ali se osjećalo nešto.
Osjećalo se da se gradi priča.
Da klub raste.
Da navijač može vjerovati.
Kada je Dudić odlazio, Red Army mu je poručio:
„Dudiću, hvala ti za sve.“
Takve poruke tribina ne poklanja.
One se zaslužuju.
I zato danas mnogi Mostarci s nostalgijom gledaju prema periodu u kojem se oko Veleža pričalo o Evropi, velikim utakmicama i pobjedama, a ne o tome kako pobjeći iz donjeg dijela tabele.
VELEŽ NIJE KLUB ZA DEVETO MJESTO
Ovo nije pitanje nerealnih očekivanja.
Ali između borbe za Evropu i devetog mjesta postoji ogroman prostor.
Velež mora imati ambiciju.
Mora imati prepoznatljivu igru.
Mora izgledati kao ekipa koja zna šta želi.
I prije svega, protivnik mora znati da ga čeka Velež.
Trenutno tog osjećaja ima premalo.
Četiri boda iz šest kola nisu katastrofa iz koje nema povratka. Sezona je duga i stvari se mogu promijeniti veoma brzo.
Ali upravo zbog toga je sada pravi trenutak za reakciju.
Ne kada bude kasno.
Ne kada se zaostatak pretvori u provaliju.
Sada.
MOSTAR NE TRAŽI ČUDO – TRAŽI VELEŽ
Navijač Veleža može oprostiti mnogo toga.
Može oprostiti poraz ako vidi borbu.
Može oprostiti mladom igraču grešku.
Može prihvatiti sezonu bez trofeja.
Ali teško prihvata ravnodušnost i prosjek.
Jer Velež nikada nije bio samo još jedan klub na tabeli.
Za veliki dio Mostara to je porodična priča, naslijeđe i identitet.
Zbog toga je današnja nervoza potpuno razumljiva.
Ljudi ne traže bajku.
Traže svoj klub.
Onaj Velež koji je znao podići grad.
Onaj zbog kojeg se danima pričalo o narednoj utakmici.
Onaj koji je tjerao navijača da vjeruje čak i kada preko puta sto
Pošalji nam skandale, afere, insajderske informacije, fotografije ili video iz svijeta sporta. Ako želiš, ostaješ 100% anoniman.
