Postoje navijačke grupe koje se pamte po koreografijama, neke po pjesmi, a neke po tome što njihova priča odavno više nije samo priča o tribini.
Ljuti Krajišnici pripadaju upravo toj posljednjoj grupi.
Od Bosanske Krajine, preko Zenice i Sarajeva, pa sve do stadiona širom Evrope, godinama šalju istu poruku – Bosna i Hercegovina nikada nije sama.
LJILJANI, „JEDNA SI JEDINA“ I KRAJIŠKI INAT
Ljuti Krajišnici osnovani su 2013. godine, a jedan od inicijatora njihovog osnivanja i prvi predsjednik bio je rahmetli Hasib Mahmić – Bibo.
Od samog početka cilj nije bio da budu još jedna grupa koja će doći na utakmicu, otpjevati nekoliko pjesama i nakon posljednjeg sudijskog zvižduka otići kući.
Kroz Ljute Krajišnike spojili su se Krajina, dijaspora i reprezentacija Bosne i Hercegovine.
Na njihovim zastavama i navijačkim obilježjima godinama su ljiljani, sa njihovih okupljanja čuje se „Jedna si jedina“, a kilometri ih nikada nisu pretjerano zanimali.
Kada igra Bosna, način da se stigne na utakmicu uglavnom se pronađe.
Neko automobilom, neko autobusom, neko avionom. Iz Krajine, Slovenije, Austrije, Njemačke i drugih krajeva Evrope.
Jer za mnoge od njih utakmica reprezentacije nikada nije bila samo 90 minuta fudbala.
To je susret sa domovinom.
NAJVEĆA RADOST PRETVORILA SE U NAJVEĆU TUGU
Priču o Ljutim Krajišnicima nemoguće je ispričati bez 16. oktobra 2013. godine.
Bosna i Hercegovina tada je živjela jedan od najljepših trenutaka svoje sportske historije. Zmajevi su u Kaunasu pobijedili Litvaniju i prvi put izborili plasman na Svjetsko prvenstvo.
Brazil je postao stvarnost.
Slavila je cijela Bosna i Hercegovina. Slavili su i Krajišnici.
A onda je stigla vijest koja je u trenutku zaustavila slavlje.
Na povratku iz Litvanije, u saobraćajnoj nesreći u Poljskoj poginuli su članovi Ljutih Krajišnika Hasib Mahmić, Vildan Pehlić i Almir Kasumović.
Trojica momaka otišla su da bodre svoju reprezentaciju.
Kući se nisu vratila.
Na posljednji počinak ispratile su ih hiljade ljudi, a njihova imena od tog dana nisu ostala samo dio historije Ljutih Krajišnika. Postala su dio mnogo šire priče o navijanju za Bosnu i Hercegovinu.
HASIBOVA IDEJA NASTAVILA JE ŽIVJETI
Nakon takve tragedije mnoge bi se grupe ugasile.
Ljuti Krajišnici nisu.
Nisu zaboravili ni ljude ni ideju zbog koje su se okupili.
Hasibova želja da se u Mahmić Selu izgradi školsko igralište kasnije je ostvarena, a ulica kroz Jezerski i Mahmić Selo dobila je ime „Put Hasib Mahmić – Ljuti Krajišnici“.
Možda upravo to najbolje pokazuje koliko je njihova priča izašla izvan okvira stadiona.
Hasib, Vildan i Almir danas nisu među njima, ali njihova imena žive svaki put kada se zastava razvije i kada Bosna zaigra.
VIŠE OD NAVIJANJA
Ljuti Krajišnici nisu svoju energiju ostavljali samo na tribinama.
Tokom godina učestvovali su u brojnim humanitarnim akcijama, prikupljali pomoć za porodice kojima je bila potrebna, pomagali bolesnoj djeci i organizovali okupljanja sa mnogo većim ciljem od same utakmice.
Nekome je navijačka grupa šal, zastava i pjesma.
U Krajini je to često zajednica.
Kada treba navijati – navija se.
Kada treba putovati – putuje se.
A kada nekome treba pomoći – pomaže se.
BILO JE I PROBLEMA SA SAVEZOM
Njihov odnos sa Nogometnim/Fudbalskim savezom BiH tokom godina nije uvijek bio jednostavan.
Ljuti Krajišnici su još 2017. godine javno reagovali zbog problema sa unošenjem svojih obilježja i otvorili pitanje zbog čega nekome smetaju ljiljani na njihovim transparentima.
Godinama kasnije ponovo su se našli u centru pažnje nakon što im je odbijen zahtjev za ulaznice za utakmicu reprezentacije Bosne i Hercegovine protiv Rumunije.
Poseban problem predstavljala je činjenica da su brojni članovi iz dijaspore već imali kupljene avionske karte i organizovan dolazak u Bosnu i Hercegovinu.
Ali ako je ova grupa nešto pokazala tokom svih ovih godina, onda je to da Krajišniku možete otežati put, ali ga teško možete ubijediti da prestane pratiti Bosnu.
DŽEKO JE REKAO DOVOLJNO
Jedno od najljepših priznanja Ljutim Krajišnicima stiglo je od Edina Džeke.
Kapiten Bosne i Hercegovine svrstao ih je među navijačke grupe koje su dio historije naših reprezentacija i govorio o njima kao o pokretačkoj snazi nacionalnog tima.
Teško je zamisliti veći kompliment za jednu navijačku grupu.
Jer upravo je to ono čemu navijači teže – da njihova pjesma i podrška učine da reprezentativci Bosne i Hercegovine ni hiljadama kilometara od kuće nemaju osjećaj da igraju sami.
Možda Ljuti Krajišnici neće uvijek biti najbrojniji.
Možda neće uvijek imati najveću tribinu.
Ali kada negdje daleko od Une ugledate ljiljane i čujete krajiški naglasak, vrlo često znate da je stigla i Bosna.
KRAJINA NE ZABORAVLJA
Mnogo toga promijenilo se od 2013. godine.
Mijenjali su se selektori, igrači i generacije navijača. Bosna i Hercegovina je pobjeđivala, gubila, slavila i tugovala.
Ljuti Krajišnici nastavili su putovati.
Nastavili su pjevati.
Nastavili su nositi svoje zastave i čuvati uspomenu na Hasiba, Vildana i Almira.
Zbog toga njihova priča nikada nije bila samo priča o jednoj tribini.
To je priča o ljudima koji su hiljadama kilometara od kuće pravili svoj mali komadić Bosne i Hercegovine.
O ljudima kojima dokument može reći gdje trenutno žive, ali im srce nikada nije dozvolilo da zaborave odakle dolaze.
Od Zenice do Beča, od Sarajeva do stadiona širom Evrope, gdje god igra Bosna i Hercegovina, među zastavama ćete vrlo često pronaći i njih.
Ljute Krajišnike.
Krajiški inat, bosanski ponos i ljubav prema domovini kojoj kilometri nikada nisu bili prepreka.
Pošalji nam skandale, afere, insajderske informacije, fotografije ili video iz svijeta sporta. Ako želiš, ostaješ 100% anoniman.
